utorak, 02.10.2007.
ZACHARIEL, Anđeo sjećanja
ZACHARIEL, Anđeo sjećanja
Čim smo se „upoznali“ ZACHARIEL mi je smjesta postao jedan od najdražih i najbližih Anđela.
Sad me skoro svakodnevno pohodi, njegova blizina briše granice prostora i vremena, titrajem njegovih krila sve se sažima u trenutak u kom se kao rijedak i dragocjen dar vraćaju likovi ljudi kojih više nema, mirišu blagdanski kolači mog djetinjstva i trepere grane božićnog bora okićene svilenim bombonima i rijetkim srebrnim kuglicama.
No, da krenem iz početka.
Kojim god riječima pokušala opisati svoj život sve se svodi na kratak opis- dinamičan, ispunjen i intenzivan, pun jakih boja i velikih kontrasta, ushita i tuga, razočaranja i ljubavi, sreće, lutanja i traženja, rastanaka i ponovnih susreta.
Godine daleko od kuće, navikavanja na melodiju novog jezika, upoznavanje novih ljudi. Ali uvijek punim srcem i do kraja, nikada napola, nikada mlako.
Plaćala sam pune cijene za vlastite gluposti, radila greške, kretala i vraćala se, nekoliko puta udarila glavom u zid tako da mi još zvoni u ušima!
Sada sam ponovo u Zagrebu, kod kuće. U mom ateljeu, nagnuta nad radni stol i potpuno zadubljena u izvlačenje finih linija i ornamenata utkanih u anđeosku haljinu i ne opažam kako u radu brzo prolaze sati.
Volim svoje dane ispunjene tišinom i samoćom, i kao što je to pjesnik Rilke jednom lijepo rekao „uronjen sam u rad kao koštica u plod“.
To su trenuci kada me pohodi ZACHARIEL.
Prišulja se neprimjetno, dotakne me lagano svojim zlatno zelenim krilima i u jasnim i stvarnim slikama ponovo mi vrati sve ono što sam voljela i proživjela, sve ono što je postalo dio mene, i ljudi i događaji i gradovi.
Čujem zveckanje čaša u svom ateljeu u Beču, i žamor glasova. Vraćaju se sve one večeri ispunjene razgovorima, okupljanjima, raspravljanjima.
Zajedničkim oduševljenjem oko nečega, planovima. Draga lica mojih prijateljica vidim toliko jasno kao da su sve ovdje, i Goga, i Slađa, i Beba i Ivanka, sve tako snažno utkane u moj život, svaka na svoj način važna i jedinstvena.
Osjećam i miris ruža u Volksgartenu, u trenutku kad se ljetni dan ulijeva u večer pa sve miriše slatko i opojno, a ja sam ovdje ponovo u šetnji s Mamom, čujem njen glas, priča mi o svom vrtu u Zagrebu, o tome kako će kuhati marmeladu od marelica, kako je grožđe dobro rodilo ove godine.
Naizgled tako beznačajno i obično a za mene još stvarno jedino u trenutku kog mi može podariti ZACHARIEL.
I cigani su tu, ljetno nebo posuto zvijezdama nad jednim selom južnog Banata, čujem violinu i ponovo mi je srce u grlu, to je zanos, opijenost mladošću i osjećaj da je cijeli svijet moj, da će se u ovoj noći dogoditi nešto neopisivo važno, veliko.
Zatim crtanje večernjeg akta na Akademiji u Zagrebu, škripanje ugljena, prva večernja svjetla i dogovor kamo ćemo poslije. Svi tako puni oduševljenja i vjere da ćemo upravo mi biti generacija velikih, važnih slikara.
Moj ljubljeni Don, vjerni pseći pratilac je još 2003 pošao za Mamom, vjerojatno zato da joj pravi društvo na onoj njenoj livadi preko. Možda je svetogrđe ali lakše mi je kad pomislim da će mi jednog dana kad dođe vrijeme i on razdragan dotrčati u susret.
ZACHARIEL mi pomaže da još jednom doživim i osjetim ono čega više nema.
Svakome tko ga pozove on će donijeti jednake darove.
Kakva god iznenađenja život imao za nas, kolikim god promjenama bili izloženi ono što smo jednom doživjeli zauvijek je s nama, to nam nitko ne može oduzeti a posredstvom Anđela slike sretnih vremena. mogu oživjeti i onda kad je najteže i donijeti utjehu i radost.
Slika Anđela ZACHARIELA naslikana je u zimu, 2005 godine, bogata je pozlatom, detaljima i ornamentom. Njegovo lice pokazalo se u melankoličnom, nježnom ovalu uokvireno slapovima zlatne, gotovo vilinske kose.
ZACHARIEL, najnježniji i najljepši iz te zimske serije nenametljivi je pratilac, božanska energija kojoj se obraćamo ne samo da nam vrati sjećanja, nego i da nam sačuva mentalnu svježinu, osvježi kvalitetu pamćenja i fokusiranja.
Zachariel - Slika u galeriji na editglavurtic.com
Edita, Edit Glavurtic
02.10.2007. u 08:36 •
2 Komentara •
Print •
#
