ponedjeljak, 12.11.2007.
CASSIEL, Anđeo poniznosti i osamljenosti
Anđeo CASSIEL je naša nebeska pratnja, podrška, i pratilac u teškim vremenima, u mnogim izvorima nazvan još i „Anđeo suza“.
On je tu u svim periodima života kad smo osamljeni, kad nailazimo samo na prepreke, a sve što poduzimamo završava neuspjehom. Štiti nas u osobito teškim krizama i pomaže kad osjećamo da nam je na leđima teret kog više ne možemo sami nositi.
Svi periodi beznađa, osamljenosti, tišine, periodi su u kojima Ga susrećemo.
Sa CASSIELOM sam se povremeno susretala u raznim periodima života, ali Njegovu pravu prisutnost i blizinu osjetila sam kasne jeseni 2000- godine u Beču.
Bio je jedini gost u mom ateljeu i vjerni pratilac onih hladnih, tihih i osamljenih zimskih večeri.
Svi Anđeli vole tišinu, vole samoću, periode kad je čovjek sam sa sobom jer je tada potpuno otvoreno istinsko biće u nama, bez pretvaranja i glume.
Razotkriveni na taj način možemo osjetiti ples Anđela i čuti Njihove poruke.
Dogodilo se tako da sam te zime baš bila osamljena, tako sam se osjećala i nisam se ni trudila da to promijenim. U meni unutra sve je bilo sivo, bila sam se potpuno sama u velikom gradu i večernje tišine ateljea, inače tako bogate i plodonosne odjednom više nisam mogla podnositi.
Vođena nemirom izlazila bih na ulice i hodala, hodala, bez cilja. Pritom bih uvijek gledala osvijetljene prozore tuđih stanova i zamišljala iza svakog od tih prozora sretnu obitelj za večerom, ili pri razgovoru, gledanju televizije…..u bilo kojoj od normalnih i svakodnevnih večernjih aktivnosti.
Već to dovoljno govori koliko mi je tih dana nedostajao osjećaj za realnost!
Nikad nisam bila sklona depresijama ali mislim da sam tih dana bila na jedan depresivan način umorna od svega, svega mi je bilo dosta i na sve sam bila ravnodušna. Dio mene bio je zamrznut, u stanju mirovanja.
Bila sam sama, radila sam teško i naporno i imala gomilu veoma stvarnih problema.
Sjećam se da je to bilo vrijeme bez slikanja, prolazili su dani, pa onda tjedni, i u toj tupoj letargiji sve se je nekako stopilo u isto sivilo, u istu tišinu. U ništa.
Sliku Anđela CASSIELA započela sam slikati jedne zimske subote. U ateljeu je bilo tiho (čak mi tih dana ni muzika nije bila potrebna!), sjedila sam za radnim stolom i razmišljala o tome kako se trenutno osjećam.
Pokušala sam to definirati. Naslikati to stanje svoje duše.
Poslijepodne se već ulilo u veće, ja sam zatvorenih očiju dugo sjedila i u toj meditaciji pred mojim očima polako se stvarala slika, prvo u obrisima, kasnije u svim detaljima i pojedinostima. Sve je bilo jasno i toliko realno da sam to kasnije s lakoćom uspjela prenijeti na platno a da se od izvorne svježine ništa nije izgubilo.
CASSIEL se bojama svojih krila sasvim stopio s mjesecom studenim i na platnu zasvjetlucao sjajem stare pozlate razmočene u mrko zelenim tonovima odore i krila.
Zatvorenih očiju naznačio mi je da je u svojoj muci čovjek uvijek okrenut sam u sebe, ništa drugo niti može, niti želi vidjeti. Ljudi mu nisu potrebni.
Lijeva ruka, ona koja dolazi „od srca“, savijena preko grudi govori o poniznosti pred Tvorcem- pogledaj me, malen sam i neznatan, nemoćan, jadan i potpuno prepušten Tvojoj mudrosti i milosti. Tvojoj ljubavi.
Desna ruka je ispružena, otvoreni dlan bez pogovora prihvaća ono nepoznato što tek ima doći. S pouzdanjem da će teret biti ipak podnošljiv.
Smješten u praznom prostoru ispod zlatnog luka lik Anđela je istovremeno i otvoren i uvučen u sebe, u potpunosti predan.
Naš se ego često s nama poigrava, jurimo kroz život posvećeni poslovima i obavezama, nemamo (ili ne želimo imati) vremena zaustaviti se, osvrnuti se na sebe i svoje stvarne potrebe, da i ne govorim o tome koliko malo primjećujemo stvarno postojanje drugih ljudi.
Zato se periodički ponavljaju ciklusi (u astrologiji poznati Saturnovi periodi, kao što je i CASSIEL Anđeo Saturnovih obilježja) u kojima smo (kad to već ne činimo dobrovoljno), prisiljeni zastati, zaustaviti se, često pasti na koljena.
Ustanovimo da se jedna od onih loših stvari koje se uvijek događaju „drugim ljudima“ dogodila nama, i preko noći spoznamo da je sve tu za nas, ne samo za druge.
Tada se poznata realnost (kakva god ona bila) raspadne na komadiće, ni na što se više ne možemo osloniti, sve krene novim nepredviđenim tokovima, postanemo bolno svjesni vlastite nemoći.
Sama ta spoznaja je dobra jer je već prvi korak prema poniznosti.
A poniznost oslobađa.
Kad nas pogode stvari kojima ne znamo uzrok, teško je pomiriti se s njima i razumjeti „zašto baš nama“. Ne možemo shvatiti. Ne možemo prihvatiti.
Kao što ni Tvorca ne možemo objasniti, jer on u svojoj neusporedivosti i prelazi granice ljudske spoznaje i nadilazi sve što je ljudskim mjerilima mjerljivo.
Kad prihvatim svoju ograničenost naspram Njegove veličine, kad se zaista osjetim kao dijete, tada mogu otvorenog srca reći:
„Predajem Ti svoje brige i strahove, ja sam poduzela sve što je bilo u mojoj moči da ovo riješim, ali evo, ne znam dalje. Moj si Otac, zaštiti me, preuzmi sad dalje ti……“
To su riječi koje donose olakšanje.
Osobno sam imala podosta sličnih monologa i u njima je bilo i gorčine i predbacivanja i pitanja i kad bih iscrpla svu mudrost uvijek bih završavala vapajem…hajde sada Ti!
Počela sam osjećati vodstvo kroz prisutnost Anđela CASSIELA.
Zbio se niz čudnih i neobjašnjivih „podudarnosti“ koje su vodile prema rješenjima, posredstvom Anđela poslani su mi ljudi koji su imali znanje, sposobnosti i volje da mi pomognu tamo gdje sama nisam znala dalje.
Putovi su se odjednom raščistili, zatvorena vrata su se otvorila.
Ono što je bilo nemoguće, odjednom je postalo stvarno.
Najljepše od svega bila je promjena koja se desila u meni.
Prisutnost Anđela pokrenula me prema drugim ljudima, otvorila sam se i shvatila da samoća može biti i dobra i djelotvorna u stvaranju, ali praktična rješenja realnih problema treba uvijek potražiti kroz razgovor i komunikaciju s drugima.
Zahvaljujem Anđelu CASSIELU na Njegovim podukama i promjenama koje su uslijedile nakon toga.
One su dragocjene zato jer su rezultati trajni.
Zaista teška životna iskustva nepovratno nas mijenjaju, ali ako u trenutku nevolje pozovemo CASSIELA, On će pomoći da iz krize izađemo plemenitiji i bolji.
Molim ovog moćnog Anđela da kroz mene djeluje, da budem Njegov izaslanik.
U mojim teškim trenucima meni su poslani ljudi koji su imali znanje i volju da pomognu u rješavanju mojih poteškoća.
Jednako tako, željela bih sama biti dio rješenja nečijeg problema, pokretačka snaga kroz koju djeluje Anđeo i ona Bogom dana pomoć koja se javlja u trenutku kad više nama nade u rješenje.
Ili, naprosto strpljivi slušalac.
Kao što je u mojoj muci netko bio poslan meni, željela bih potaknuta i nadahnuta Anđelom donijeti olakšanje i rješenja drugome.
Na taj način zatvoriti će se krug a On, anđeo suza na trenutak će se nasmiješiti.
Edita
Cassiel - Slika u galeriji na editglavurtic.com
12.11.2007. u 14:13 •
2 Komentara •
Print •
#
