Moji anđeli

ponedjeljak, 22.10.2007.

OONIEMME, Anđeo zahvalnosti

Nepobitna je činjenica da živimo u doba egoizma.
Prve poduke primaju se još u djetinjstvu, pod maskom ljubavi i brige mnogoj djeci se zapravo usađuje osjećaj da je svijet mjesto gdje se može slobodno uzimati ne dajući ništa zauzvrat, ne nadopunjavajući uzeto.. Sve je ponuđeno. Nema ograničenja. Hvala je nepoznata riječ.

Djeca preslikavaju ono što vide od odraslih.
I tako se ubrzano stvara jedan sivi svijet u kom su dani sve kraći i kraći, jer žurbom skraćujemo vrijeme.
Svijet bez cvrkuta ptica, sjaja sunca i mirisa cvijeća. Ono što ne vidimo, za nas ne postoji.
Nestaju sitne ljubaznosti jer ih malo tko prepoznaje i primjećuje.
Zarobljeni u svijetu kog smo stvorili prema vlastitoj mjeri, umorni, napeti, i puni briga vučemo teše, često nepotrebne terete.

Oči su nam zatvorene za ljepotu malih stvari, a srca za čaroliju sitnica.
Ponekad je potrebno da se dogodi nesreća da bismo ponovo naučili gledati i slušati. Da bismo ponovo pronašli jednostavne stvari koje smo zaboravili.

Bolest, saobraćajna nesreća, gubitak posla, sve su to katastrofe kojih se bojimo.
Ali, oni koji su ih preživjeli, reći će da su to nove mogućnosti koje su im promijenile život.

Pred neizmjernim čudom stvaranja potrebna nam je poniznost.
Kad vidim koliko sam sitna i neznatna, i koliko je malo potrebno da me drugog dana više ne bude, postajem mekša, postajem zahvalna za priliku da sad budem ovdje.
Zahvalna za svaki dan u kom se probudim, pa makar padala kiša!
Zahvalna za zdravlje, oči koje vide, uši koje čuju, ruke koje rade, noge koje me nose.
Zahvalna za obitelj, za prijatelje, za privilegiju da se bavim prekrasnim poslom.
Zahvalna za sve moje tuge i rane jer su me omekšale da osjetim patnju drugih.

Važno je često upotrebljavati riječ HVALA.
Time otvaram svoje srce i ljubazno uvažavam tuđi trud.
Jer je netko za mene uradio nešto što možda nije morao.
I jer ne želim postati slična onoj staroj gospođi iz tramvaja koja bahato sjeda na ustupljeno joj mjesto ne nalazeći za potrebno da se zahvali mladoj ženi koja joj je mjesto ustupila. Pa to se samo po sebi podrazumijeva!
Mnogo je drskih nezahvalnika svugdje oko nas, svih uzrasta.
Osobito je tužno kad su to stariji ljudi, jer dosegli su svoj životni vrhunaca a da ništa nisu naučili. A prilike za popravak sve je manje.

Anđeo zahvalnosti na mojoj slici prikazan je kao lik okićen plodovima i cvijećem, znacima vidljive realnosti udjenutim u kosu, otvorenih dlanova koji pružaju male darove voća, tako neznatne da ih i ne doživljavamo kao darove, već nešto obično i svakodnevno, nešto što najčešće uopće ne primjećujemo.
A u njima je cijeli svijet!
To je osmjeh djeteta. To je briga roditelja. To je utjeha prijatelja.
To je sve ono čiju važnost uvidimo tek kad to izgubimo

„Anđele zahvalnosti
Učini me dostojnom primati obilje
Svih darova kojima sam svakodnevno obasipana
I blagoslovi me poniznošću da spoznam
Veličinu Onog koji je izvor tih darova
I pomogni mi reći hvala
Rukama onih koji me u Njegovo ime daruju.“

Ooniemme - Slika u galeriji na editglavurtic.com

	listopad, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Veljača 2013 (1)
Lipanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Studeni 2010 (1)
Ožujak 2009 (2)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (6)

Komentari da/ne?