nedjelja, 13.01.2008.
Kako je sve započelo, ili TZAPHKIEL, Anđeo smrti
Tko zna kada i kako je zapravo sve počelo. Pripremalo se dugo, godinama i javljalo u kratkotrajnim bljeskovima potrebe da materijaliziram viziju Anđela koji me pratio još od doba najranijeg djetinjstva. Toj potrebi svjesno i uporno sam se opirala.
Gledano unatrag čini mi se kao da su sve godine mog života zapravo bile priprema za trenutak u kom ću naslikati svog prvog Anđela.
Lijep i bolan, težak do nepodnošljivog, trenutak je to koji me nepovratno promijenio i usmjerio moj život u sasvim drugom pravcu.
Da bih ga mogla objasniti, ovu priču počinjem danima mog najranijeg djetinjstva. Provela sam ga na otoku Šolti, a moj mali svijet činili su mama, baka i djed čija su briga i ljubav davali mom odrastanju okvir sigurnosti i topline.
U dugim zimskim noćima na otoku u kamenom krovu bura je pjevala svoje stare napjeve, a brižna baka nad mojim krevetićem je prije spavanja izgovarala molitvu dobrom Anđelu čuvaru sa molbom da me „brani od svakog zla“.
U mojoj glavici zvuci bure djelovali su kao pjesma zlih vila koje su okružile kuću. Istovremeno, prizvan bakinom molitvom, veliki zlatni Anđeo svojim krilima od svjetlosti obavio je kuću kako ni jedna zla sila ne bi poljuljala sigurnost onih koji ovdje žive, vjeruju u dobro i mole se svjetlosti.
Već u tim ranim godinama , u nedostatku svega ostalog ponuđena mi je magija riječi i ona me uvela u svijet Svetaca zaštitnika, Anđela, ali i vila i junaka narodnih epskih pjesama.
Preseljenjem u Zagreb ništa se bitno nije promijenilo. Krenula sam u školu, granice moga svijeta su se proširile, a Anđelima i vilama dodala sam Kristijana Andersena i Ivanu Brlić. Njihove priče postale su stvarnost u kojoj sam živjela.
U njima prinčevi nisu odlazili u svijet napuštajući svoje obitelji da bi udovoljili sebičnosti, nego su imali plemenite ciljeve. Nije bilo razočaranih. Dobrota je uvijek pobjeđivala, a svako poštenje na kraju je bivalo nagrađeno.
Taj imaginarni, a za mene tako stvaran svijet postao je utočište u kom sam se skrivala uvijek kad mi je bilo hladno ili kad sam se nečeg bojala.
Nad drugim dijelom mog djetinjstva bdjele su oči arhanđela Mihaela.
U župnu crkvu u zagrebačkoj Dubravi odlazila bih s mamom svake nedjelje.
Glavni oltar bio je ukrašen velikim vitražem, Svetac u sjajnom oklopu pobjeđuje Zvijer pod svojim nogama. Očarano sam gledala prizor, svjetlo se lomilo u šarenom staklu pa se činilo kao da se ta borba odvija u nekom imaginarnom prostoru ljubičaste, žute i crvene boje.
Činilo mi se da čujem riječi kojim su Svetac i Zvijer komunicirali, čudne riječi nekog nepoznatog, starog jezika, stvarnije od onih koje su dopirale s propovjedaonice.
Zatim bih kod kuće uzela papir i boje i pokušala naslikati to što sam čula. Čak i onako malena osjećala sam da taj doživljaj ne mogu prevesti u riječi, i da ću ga lakše izraziti bojom.
Tako je prolazilo moje djetinjstvo. Imam potrebu govoriti o njemu jer smatram da je djetinjstvo temelj onoga što kasnije postajemo, a razumijevanje za sve što kao odrasli činimo, vjerujemo ili biramo nalazi se upravo u godinama odrastanja.
Bila sam sretno dijete. Sve što mi je bilo potrebno imala sam.
Realno gledano, tih godine živjeli smo u vlažnoj podstanarskoj sobici toliko malenoj da je unutra stalo samo najosnovnije. I za najsvjetlijih ljetnih dana bio je polumrak. Ali, što je sve to značilo kad sam i onako većinu vremena provodila na širokim livadama na kojima su plesale vile, ili na oblacima na kojima su se rojili Anđeli.
Prijelaz iz djetinjstva u djevojačko doba nije donio značajnije promjene, osim što je potvrdio moju potrebu za slikanjem. Svaki slobodan trenutak provodila sam stvarajući na papiru svijet kakav sam priželjkivala. U pozadini svega sve jače i jače nazirala se potreba da svoje slikarske izlete pretvorim u svoju profesiju.
Još u djetinjstvu baka mi je običavala govoriti „kad te vodi Anđeo sva vrata biti će ti otvorena“. Tako se eto ostvario moj san i vrata Akademije likovnih umjetnosti za mene su se otvorila. Nije bilo lako i danas, sa vremenskom distancom od 20 i više godina uviđam ogromnu žrtvu, ljubav, podršku i vjeru moje mame koja mi je sa svojom skromnom radničkom plaćom omogućila školovanje na tako elitnom studiju .
Nakon što sam diplomirala, nisam uspjela utažiti svoju žeđ za znanjem.
Željela sam učiti i dalje a istovremeno počela sam osjećati i silnu potrebu za daljinama. Bilo je to neobično, živjela sam u Zagrebu, radila prekrasan i dobro plaćen posao i cijelo vrijeme osjećala da to nije dovoljno, da ću tek na nekom drugom mjestu, u drugom gradu susresti i otkriti važan dio sebe, onaj koji sve ostale povezuje u smislenu cjelinu.
Daljina me zvala, a izbor je pao na Beč, grad koji je svojim duhom i mirisima podsjećao na Zagreb. O godinama provedenim tamo već sam pisala u pričama o pojedinim anđelima.
Radila sam puno, a preostalo slobodno vrijeme slikala sam, uvijek u potrazi za nečim što će biti moj izraz. Bilo je tu raznih faze, apstrakcije, pejzaža i akvarela, ilustracija i kolaža ali u svemu postojao je dio mene koji je ostao nezadovoljen, gladan u očekivanju nečeg što nisam znala definirati.
Potreba za Anđelom iz djetinjstva bivala je sve jača i nekoliko puta bila sam zaista blizu tome da na platnu prikažem njegov lik. No uvijek se pojavljivalo nešto drugo , tog trenutka važnije. Iskrsnula bi neka izložba, narudžba ili putovanje, a lik Anđela uvijek se strpljivo povlačio čekajući svoj trenutak.
Sve što se potom događalo odvijalo se nekako mimo mene.
Nisam znala da su pripreme dovršene, a pozornica za prvog Anđela spremna. Tzaphkiel ili Anđeo smrti pojavio se kao snoviđenje u trenutku kad su svi intelektualni razlozi postali nevažni.Nastao je kao moja potreba i sporedno je bilo zanima li koga ta tema ili ne, i hoću li sliku moći kome pokazati,
Mama se od neizlječive bolesti razboljela krajem zime l996. godine i bolovala do kasne jeseni 2003. Tih osam godina za mene su bile period najveće patnje, najbržeg učenja, ali i očitovanja Božje milosti. Mama je bolovala i liječila se u Zagrebu, ja sam živjela u Beču.
Bile smo razdvojene, nisam joj mogla često odlaziti u posjet.
Bolest i patnja najbližeg ljubljenog bića nešto je najteže je s čim se ljudsko stvorenje mora suočiti, za mene to je definicija pakla.
Tih godina kroz taj pakao prolazila sam često.
Jedne od neprospavanih noći punih očaja i suza dogodilo se.
Bilo je to nešto nalik plavom bljesku. Postala sam svjesna prisutnosti krilatog svijetlog bića, svetog Anđela koji sjedi rukama položenim u krilo. Nisam razabirala pojedinosti njegovog lika. Sve se pretapalo u bljesku plavetnila. Znala sam da su mu očni kapci spušteni, iako ga nisam pogledala u lice. Čak i u polusnu bila sam svjesna pred kim se nalazim.
Potrajalo je to kratko a kad sam otvorila oči u sobi je bilo sve isto kao i prije.
Idućeg jutra ušla sam u svoj atelje i sjela pred čisto bijelo platno ne razmišljajući, Nešto izvan mene je vodilo moju ruku.
Plavi Anđeo na mom platnu prikazan je u sjedećem položaju. Oči su mu zatvorene. Time Anđeo izražava stanje onog tko se priprema na veliko putovanje i toga je svjestan. Za njega vanjski svijet više ne postoji, sve što je još važno odvija se u njemu.
Anđelove ruke položene su u krilo, ispruženih dlanova koji istovremeno prihvaćaju ono što dolazi i ispraćaju na put malu plavu pticu, glasnika smrti.
Dovršivši sliku znala sam koga predstavlja, shvatila njenu poruku i simboliku.
Slikala sam i slikajući bilo mi je lakše, a moj atelje odjednom su nastanili Anđeli. Bilo ih je sve više i više, godinama zanemareni, sad su sami dolazili k meni.
Kao da su čekali da prestanem postavljati pitanja.
Anđeo tuge, Anđeo duhovne spoznaje, Anđeo duševnog mira.
Kad ih je mama prvi put vidjela istog trenutka opredijelila se za plavog Anđela .
On joj je bio ljepši od drugih, osjećala je da joj nešto govori, kao da je baš za nju naslikan. Ni tad, ni ikad poslije toga nisam joj rekla što Anđeo predstavlja i koja mu je poruka.
Od tad je prošlo deset godina, i danas se sa mnogo ljubavi i topline prisjećam slike svog prvog Anđela. U početku je taj Anđeo predstavljao prijetnju, bojala sam se njegove poruke jednako kao i glasnika kog šalje.
Ali vremenom, shvatila sam što mi zapravo želi reći.
Anđeo smrti ispričao mi je priču o životu.
Trenutkom rođenja Stvoritelj svakom od nas odredi životni put i Čuvara koji će nas pratiti. Svakom slikaru određen je broj slika koji će naslikati, arhitektu broj građevina koje će projektirati, a mornaru broj putovanja i plovidbi.
Određen je svaki dan i svaki otkucaj srca.
Vrijeme trajanja zadano nam je, ali u njegovim granicama za nas su ovdje sve zvijezde svemira i svi zemaljski vrtovi sa svojim plodovima i cvijećem.
Zato treba mudro birati i pažljivo koristiti vrijeme te njegovati dobrotu, sklad, ljepotu, humanost, mir, blagost….. Anđeo smrti šapuće kako je život uvijek dragocjen i da treba koristiti svaki trenutak. .
Svojim ulaskom u moj život, On je otvorio vrata anđelima života, Anđelu radosti, Anđelu nade, Anđelu mudrosti, Anđelu zahvalnosti.
Oni su sad moja stvarnost.
Onako kako ih vidim i osjećam tako ih prenosim dalje u silnoj želji da posredujem barem dio radosti kojom me ispunja ovaj prelijepi, lirski motiv koji je došao k meni na tako neobičan, čudesan način.
Tzaphkiel - Slika u galeriji na editglavurtic.com
13.01.2008. u 07:47 •
0 Komentara •
Print •
#
