srijeda, 28.11.2007.
TEZALEL, Anđeo vjernosti
Priča o Anđelu TEZALELU teško se uklapa u današnje vrijeme.
Živimo brzo, sve se odvija u žurbi i grču, a ono što je imalo vrijednost i težinu danas, sutra je već van mode.
Tim naglim promjenama svi smo podložni, svakodnevno.
Potrebno je brzo se mijenjati, usklađivati i prilagođavati- u poslu, obitelji i svim međuljudskim odnosima. Potrošačko društvo ima svoje zakone, ponuda je velika, sve je primamljivo, sa svih plakata nešto nam nude i obećavaju, i svaki mjesec je to nešto drugo, novo i još bolje.
Vjernost kao pojam postalo je nešto veoma staromodno i ne odgovara duhu 21 stoljeća fleksibilnosti i brze prilagodbe.
Pa teško mi je ostati vjerna već i omiljenom parfemu ili sorti kave kad se neprestano pojavljuju vrste još aromatičnije, mirisi još zamamniji, slađi, opojniji….
Da i ne govorim o drugim stvarima, kad je s kavom i mirisom tako teško!
Ipak, negdje u sebi svaki čovjek ima potrebu za konstantnim vrijednostima, onima koje traju i ne mijenjanju se.
Ima također i potrebu za jednim vjernim bićem, (bez obzira može li sam uzvratiti istom kvalitetom), nekim u kog se može pouzdati i osloniti u svakoj prilici, svejedno bio on prijatelj ili partner ili poslovni suradnik.
Vjerni i postojani ljudi prije su rijetka dragocjenost nego pravilo i prema njima se treba odnositi kao prema pravom Božjem daru, sa zahvalnošću i nastojanjem da se uzvrati na isti način.
Za pojam vjernosti, prostor i vrijeme su nevažne kategorije.
U prilog tome govori moje prijateljstvo s mojom dragom prijateljicom N.
Poznajemo se i volimo još iz doba osnovne škole, godinama smo dijelile istu klupu. Trenutno nas razdvaja Atlantski ocean, rijetko se čujemo i još rjeđe vidimo.
Ali svaki put kad kroz telefonsku slušalicu do mene dopre njen glas, sasvim svejedno o čemu razgovaramo, ponovo imamo 18 godina, ponovo svijet čeka samo nas i ponovo hihoćemo kao nekad.
Njen glas vraća mi mene samu, onakvu kakva sam bila prije dvadesetak godina, i moju Mamu koja nam peče palačinke, i naš prvi zajednički prijemni ispit na Školi primijenjene umjetnosti, i sve koncerte i kazališne predstave u sezonama 1986 i sljedećim.
Dok mi priča o vlastitoj djeci, boja njenog glasa vraća mi fragmente vlastitog života i sve važne i velike trenutke u kojima je N. odigrala jednu od glavnih uloga.
Ta sjećanja preplavljuju me velikom nježnošću, svaka nad svojom šalicom kave na dvije različite strane svijeta spojene smo u krugu tridesetak godina međusobne ljubavi i odanosti!
Duše su nam oduvijek na istoj frekvenciji, pa ako se u nekoj temi i ne razumijemo i dalje se uvažavamo i volimo vjernošću koju ni Atlantik nimalo ne umanjuje!
U brakovima i ljubavnim vezama vjernost je postala je prava rijetkost, imam osjećaj da uopće nije popularno otvoreno priznati da si nekom vjeran jer se time izlažeš opasnosti da budeš javno smiješan i staromodan.
Za nevjeru općenito gledano postoji razumijevanje (pa ljudi smo!) i uvijek se nalaze opravdanja (Ljudski je griješiti!)
Popularizirana je i kao tema mnogih viceva u kojima se uvijek ismijava naivnost prevarenog a pošto je u ljudskoj prirodi da se radije voli šaliti na tuđi, a ne na vlastiti račun, nije teško pogoditi tko su autori duhovitih pošalica.
Zakletve dane na vjenčanjima često se već nakon nekoliko godina zaboravljaju i ljudi bez obzira žive li i dalje zajedno ili ne kreću svatko svojim putem u potrazi za nečim novim, boljim, uzbudljivijim, drugačijim… Primamljivim ponudama obasuti smo sa svih strana a umjesto dugotrajne kvalitete (za koju se ipak treba malo potruditi!) nude se uzbuđenja kratkog vijeka.
U skladu s materijalizmom današnjice- ništa nije zabranjeno, sve treba iskušati (jer se time dobiva na životnom iskustvu) i svaku priliku valja iskoristiti da kasnije ne bismo žalili što smo je propustili.
Usprkos tome, ako već ne možemo garantirati za sebe, priznali to ili ne, ipak priželjkujemo vjernog partnera, nekog na kog se u svako doba možemo osloniti, tko nas neće iznevjeriti i tko će biti pored nas kad nam zatreba.
Od drugog očekujemo ono što nismo sigurni da sami možemo dati.
U brakovima i vezama svih vrsta, nevjera je vjerojatno najveći problem, sa najtežim posljedicama a za onoga tko je prevaren ona je strahovito bolno iskustvo.
Zato jer se na taj način ubija povjerenje u čovjeku.
Vjera u ljubav, vjera u ljude, vjera u budućnost, vjera u život.
Strašna stvar je ubiti nekog na taj način!
I ovdje se gubi svaka sličnost s šalama na tu temu jer u stvarnosti
to su rane za čije su zacjeljivanje ponekad potrebne godine, ponekad cijeli život.
Samo što u vicevima uvijek nekako izostaje taj nastavak!
Anđeo TEZALEL je naš nebeski pomagač, energija svjetla i čiste ljubavi koja je tu kad nam treba ohrabrenje da u nečem ustrajemo, snaga da nekog ne razočaramo jer u konačnici, uvijek se sve vraća odakle je krenulo, što od nas polazi- to nam se i vraća, na sličan ili jednak način.
Računi nepogrešivo stižu na naplatu.
Zato je potrebno moliti Anđela i često, svakodnevno mu se obraćati.
On blagoslivlja ljubavnu vezu ili brak vjernošću a partnerima daje snagu da odole iskušenjima i ostanu postojani i međusobno odani.
On čisti naša srca da bismo bili sposobni zaista voljeti drugo biće.
Iskrenom ljubavlju koja prihvaća i poštuje dostojanstvo u drugom čovjeku,
I upravo zato, neće ga poniziti prevarom.
Edita
Tezalel - Slika u galeriji na editglavurtic.com
28.11.2007. u 13:24 •
0 Komentara •
Print •
#
